luda na svoj nachin
| veljača, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Counter
Moje ljepotice
shizofrenia
SOME1SPECIAL
pretila_cura
16
sunchy
mana19
Audrey Fatborn
Keira
lost tina
bone
Fat Fairy
miz
stillthinking
wishandhope
irish angel
kyile_snowflake
princessanna
anavsana
Rexia
wanna be slim at last...
perfectly unperfect
annora
DiT
angelic smile
holy
go, go, u can do it
Thunder Cat
anne
just_one
too_far_from_perfect
**::nothing looks as good as thin feels::**
debela svinjica
Žena sa Balkana
ratnik svjetlosti
taste_of_freakness {Fergalicious}
19.02.2007., ponedjeljak
Odlazim
|
Znam da sam sebična... jer ću ovo napravit... a to je, moj početak iznova. Ovaj put mislit ću samo na sebe. Ovaj put ne smijem gledat natrag, to ćeme samo odvuć i sve će se vratit na isto. Bacam sve stvari iz prošlosti... brišem sve brojeve u imeniku... bacam ana bilježnicu, ne želim je više pogledat. Izbrisat ću sve dosadašnje postove, ali neću izbrisat blog... možda se jednom vratim, možda već sutra napišem novi post, ali to bi onda značilo da opet živim isto kao u prošlosti, a onda kakav je to novi život? To ne smijem dopustit. Odlazim... 2. godine mučenja... 24 sata na dan sam mislila isključivo o hrani i debljanju, zar da si jedna mlada cura tako uništi život? Moj život nikad nije bio sjajan, al za ovo što sam ja napravila nema opravdanja. Pa što, mnogima je mnogo teže pa se izvuku normalni, sretni i zdravi... al ja sam preslaba, i morala sam uništit ono malo sreće u životu što mi je ostalo. Zato sad okrećem novu stranicu, potpuno novu i čistu i bit ću otporna na sve. U ovome svijetu ne možeš bit sretan ako si slab. Žao mi je vas napustit... no možda se vratim za tri mjeseca, za šest ili za godinu dana, možda nikad... al kad se vratim to znači da sam uspjela! Da sam se promijenila, da nisam više slaba... mala... beskorisna. Postat ću nešto više! Postat ću nešto bolje! Gubljenjem kila to ne mogu postat. Ne idem sada zbog vas... ne... idem zbog sebe. Idem jer ne želim samo stat na mjestu i kukat, poduzet ću nešto! Molit ću se Bogu... ne ono prazno, molit ću se iskreno i od srca, molit ću se tako da će se moje riječi osjetit, ne samu čut! Molit ću Mu se na svemu što imam, na raskoši u kojoj živim... ja se samo žalim, kao, meni je teško, ja sam jadna, niko me ne voli...Ma nikad si to više neću dozvolit. Sada riječi mijenjam u djela. Ljudima je gore nego meni... šta- roditelji mi se rastali, tata me ne voli, pretrpila bolnu vezu i neka razočaranja u prijatelje, u ljude.. neću dopustit da me takve stvari slome. To nije ništa. Kako ću sutra kad rodim djecu i padnem u bankrot, kad budem imala milijon obveza i djeca me budu mrzila... kako ću tada? Oću se opet izgladnjivat i tako dokazivat? Ne, nikad više. Nego ću to popravit i borit se... borit se za svoju sreću. Zar sam ja mislila da će meni sve ono što sam htjela past s neba? Bez imalo truda? Nije nikom, pa neće ni meni. Ne mogu reć da mi je bilo prekrasno, pogotovo kad me uništila veza... on me varao, i udario, preteška mi je to uspomena, možda vam zato nisam ni spomenila... al opet nisam trebala plakat zbog toga godinu dana nakon toga, te se još dublje povlačit u sebe, i svoje malo srce prepuno briga i misli o mršavljenju sam uništila. Sve sam činila krivo. Nikom se nisam otvarala.. da sam bar nekom rekla o toj bolnoj vezi, da sam tati rekla sve što mislim o njemu i njegovoj kurvi, da se ne smiješim samo onima koji me izdaju. Mogla sam učinit od sebe najsretniju osobu, ali nisam. Ja sam samu sebe uništila. Nije uopće tata kriv, ni taj momak, niti prijateljica koja me nagovarala da ne jedem... ma ne. Kriva sam ja. Tati sam mogla sve reć, tog momka sam mogla ostavit prvi put kad mi je zaprijetio, ali nisam. "Prijateljici" sam mogla reć da se goni od mene, ali nisam. Ja sam jedina kriva, i toga sam svjesna. I sada radim i govorim sve što želim. Neću više šutit, i liječit se izgladnjivanjem. Živjet ću normalnim životom. Užasno mi je žao što vas ostavljam... tako vas volim... i ne govorim to tek tako, iz đira, kao što to govorim svakom drugom čovjeku na ovom svijetu... nego jer vas zbilja volim. I sad evo plačem. Mogla bi ja ostat, al onda bi opet nastavljala sa svojom prošlošću, zar ne? Obratite pažnju na moj primjer, nemojte dozvolit sebi takvo mučenje... ja sam sretna što sam još i živa ostala. Molim vas da se zaustavite i jedete normalno. Znam da vas to nejedanje čini sretnima, al nije to sreća. Iluzija. Znam da ću se oporavit od 24 mjeseca boli i patnje... znam to... al nikad neću zaboravit onaj osjećaj 48 kg na 1,75... nikad... |
